Crveni Beč

srijeda, 02.11.2011.

Halloween vs. Vseh duš den

Prošlih dana je je fino zahladilo. I kad bi čovjek rekao nekome da u Beču ima problem s grijanjem u smještaju, ne bi mi se vjerovalo. No istina je. Radijator je neko vrijeme slabo grijao, a već koji dan uopće ne funkcionira.
Neki dan sam se stvarno prepao na ulici, vidio sam jednu djevojku koja po staturi odgovara Maji K. i koja je svoju halloweensku masku prilično uvjerljivo napravila. Na tren sam pomislio da stvarno vidim osobu koju je netko pred koji sat priklao, a nekim čudom ipak hoda sa skorenom krvlju za vratom, mramornim tenom i crnim podočnjacima. U velikom se gradu čovjek počinje osjećati usamljen i baš me to pere zadnjih dana.
Jučer na misi za Sisvete se umalo dogodio požar u crkvi Anđeoskih korova Am Hof koju koristi hrvatska misija. Na misi u 11 sati se pod pjevalištem ispred kipa Jude Tadeja počelo ozbiljno dimiti. Na Sisvete se u crkvi pali više svijeća. Sve više se Hrvata pokapa u Beču, vjerojatno i rijeđe idu u svoje krajeve, pa osjećaju obvezu u crkvi zapaliti svijeću za svoje mrtve. Uglavnom se rastopila i zapalila plastika pojedinih parafinskih svijeća. Dim je postajao jači, a ljudi uokolo na moje zaprepaštenje uopće nisu reagirali. Valjda je svatko očekivao da netko drugi nešto poduzme. Otišao sam u predvorje i obavijestio osobu nadležnu za prodaju i brigu o svijećama da tamo gori, pa je odmah i reagirao. Napokon su iznijeli stalak vani i ugasili pjenom. Poslije mise sam bio na kavi s Lalom i njenim gošćama iz Hrvatske koje poznaju Dubravku Adžagu, a poslije podne obišao Središnje groblje i grob Aloisa Riegla. Još dugujem odlazak na grob jednog drugog Aloisa, Hausera.

nedjelja, 30.10.2011.

Kak su jeli njihovi stari

Proteklo vrijeme je bilo obilježeno poslom u Državnom arhivu, ali i finom klopom. Sreća je htjela da je i druga kuma moga kumčeta također u Beču, pa smo se počeli intenzivnije družiti i to obilazeći različite restorane. Od vijetnamskoga na Naschmarktu preko Schutzhaus Zukunft do hrvatskoga u 3. kotaru. K tome sam u četvrtak i petak bio u Budimpešti na jednoj konferenciji i tamo fino jeo. Sviđaju mi se gastronomska putovanja. ;) Kod Vijetnamca sam jeo finu riblju juhu i hrskavo pečenu patku s rižom i sojinim klicama i povrćem, kod tradicionalnoga Austrijanca pečenku od vepra s dinstanim crvenim kupusom i knedlama od krumpira, a za desert Mohr im Hemd (čokoladni nabujak). Kod Hrvata juhu od rajčice, grdobinu i crni rižot te rožatu. U Budimpešti odrezak na budimpeštanski način, a drugi dan file smuđa s umakom od gljiva i kroketima, za desert knedle od svježeg sira u umaku od kiselog vrhnja, sa šećerom i šećerom u prahu.
Jučer sam imao prvu posjetu iz Zagreba. Pet kolegica na terenskoj nastavi. Bili smo u kafići Anzengruber u 4. kotaru i fino se družili uz pivce i gulaš juhu. A vlasnik je, naravno, Hrvat koji na ponudi vina ima i plavac i graševinu.
Španjolac se pojavio nakon pet dana i rekao da je bio u Španjolskoj. Fino da nam je rekao, pa se nismo brinuli da ga netko nije zamlatio i uzeo organe npr.
Idući vikend dolazim u Zagreb, javite se!

petak, 21.10.2011.

Cambia todo cambia

Drugovi i drugarice,
Prošlo je evo već tri tjedna od moga dolaska ovdje i već sam se pomalo saživio sa sredinom i kvartom. Nadvaladao sam bolest i polako počeo raditi. Iako sam u Beču već bio novi kvart je značio uvijek nanovo snalaženje oko toga gdje što kupovati, iznaći najbolje komunikacije do potrebnih lokacija i slično. Čak sam se i šišao u kvartu. U prošlu subotu sam prvi put prošetao Schönbrunnom i jako mi je drago da ga imam blizu. Uglavnom sam dobro i za razliku od prošloga poravka u Beču, nemam problema sa spavanjem, dapače, tu čak i predobro spavam, možda čak i predugo.
Zanimljivo mi je biti tragačem ostataka nekadašnjega u arhivima i na ulicama jednoga potpuno suvremenoga, velikoga i uglavnom lijepoga grada. Traganje za minulim i iščitavanje zaboravljenoga podrazumijevaju i moć vraćanja u ono vrijeme.
Taizé molitvu u sv. Ruprechtu sada organiziraju i posjećuju drugi ljudi.
Za razliku od prošloga boravka u Beču, sustanari su ovdje prilično pristojni i suzdržani. Jedan od njih, Španjolac Alvaro je prije tri noći rekao kako izlazi baciti smeće i od tada se nije pojavio u stanu. Danas smo već zabrinuti. Jučer navečer je bilo druženje stipendista OeAD-a i to mi je dalo nadu da ću tu ipak upoznati nekoliko zanimljivih ljudi i za druženje.
Svakako ću ekstra vrijeme posvetiti sebi i razmišljanjima što i kako u budućnosti.
Postoji vjerojatnost da ću idućega tjedna ići u nekadašnju Translajtaniju, u Budimpeštu.
Drugarski pozdrav iz Beča!

nedjelja, 09.10.2011.

Tihi jesenski vikend

Mnogo kiše, val hladnoće, malo zubatoga sunca. U Beč je ovoga vikenda naglo došla jesen. Evo nekoliko sličica s moga čardaka u balkanskoj četvrti nekadašnje prijestolnice. Vikend je više manje bio miran. Televizor, jelo, internet, krevet. Ne baš uzbudljivo. Odlučio sam budući ću često biti za radnim stolom i kompjutorom nabaviti jedan spatifilium i kao dekoraciju ali i kao zaštitu od štetnih zračenja. Pa je to srećica ovoga vikenda.

Pogled s prozora prema zalazu



Pogled sa sjevernoga prozora na Rudolfheimsku župnu crkvu ali i barokni zvonik Reindorfske župne crkve gdje sam jutros bio na misi



Pogled sa sjevernoga prozora prema Schmidtovoj Maria vom Siege

četvrtak, 06.10.2011.

Zatočen na čardaku

Zbog prehlade sam zatočen u sobi. Izašao sam samo jutros kupiti namirnice za doručak i ručak. Iznenadilo me kako su fine sirom punjene afričke cherry papričice. Vani je lijepi dan. Sunce i toplo, a ja se eto šparam kako bih što prije bio u formi za rad i život punim plućima. Pogled s prozora prema sjeveru bi se svidio kolegi Damjanoviću: dvije neogotičke crkve Schmidtova Gospa od pobjede i Rudolfheimska crkva Marije Kraljice mučenika. Vide se još četiri zvonika crkava koje još nisam identificirao. Kada nabavim baterije za fotić, bit će i fotki. Pogled je tim ljepši što se nalazi na sedmom katu , posljednjem katu zgrade pa je zato pogled s dominantne točke u prostoru. S prozora prema zapadu imam pogled na ulicu Sechhauser u smjeru prema Schönbrunnu. Gradska općina Rudolfsheim-Fünfhausen je mali Balkan. Prilično zapuštena četvrt se postupno obnavlja. Godine 2005. 9,6 % stanovnika su bili iz Srbije i Crne Gore, 4,7 % Turci, 2,5 % Poljaci, 2,3 % Hrvati 2,2 % Bosanci i 1,1 % njemački Nijemci. Veselim se što imam prozor prema zalazu, pogotovo u zimsko doma. Očekujem mnogo lijepoga popodnevnoga narančastoga svjetla vikendom. U vrijeme zalaska oko 4 popodne ću u radnom tjednu ziher još biti po knjižnicama i arhivima.
Drugarski pozdrav iz Beča!

utorak, 04.10.2011.

Wien, Wien s mirisom Bospora

I došao je dan. Ustah se ranim jutrom, nazvah Cammeo i prespavah gotovo pola puta do Beča u busu. Prilično brzo smo došli u Beč i već oko jedan sam bio u studentskom domu. Prehlada i putovanje u jednom danu su učinili svoje i bio sam iscrpljen. Potražih nešto za jesti. Lokalna gostionica iza dva više ne poslužuje ručak, pa sam otišao u restoran Tulipan, naravno turski. Guštah u janjećim pljeskavicama sa salatom i rižom, toplom turskom čaju i baklavamo od oraha, pistacije i kokosa. Prošli boravak u Beču mi je odagnao strah od turskih trgovina u kojima se žute dunje i nude halve i sve ostalo što i u drugim trgovinama, ali s turskim etiketama. Docimeri, koji dijele sobu, su jedan Bosanac Faruk i jedan Španjolac Alvaro. Tako da smo trojica u dvosobnom stanu. Moja soba je prostrana i svijetla, a s francuskog prozora se u daljini zlati Wagnerova crkva na Steinhofu.
Drugarski pozdrav iz lepoga Beča!

ponedjeljak, 03.10.2011.

Nazad nakon pet godina

Dragi moji,
evo bloga nazad. Drukčijeg dizajna i stila. Stariji postovi su ispod, neizmijenjeni.
Isprekidana crta ispod znači prekretnicu.
Baš sam našpanan što će mi donijeti ovo petomjesečno iskustvo.
--------------------------------------------------------------------------------------

četvrtak, 03.01.2008.

Posljednji tjedan u Beču

Moj posljednji tjedan bio je također vrlo radno intoniran. Mislio sam raditi samo do srijede, no morao sam još i u četvrtak otići do Bundesdenkmalamta. Kombinirao sam nekoliko različitih institucija: Sveučilišnu knjižnicu, Nacionalnu knjižnicu, Knjižnicu grada Beča, Arhiv Bundesdenkmalamta, Državni arhiv. No sve je već bilo obilježeno završnim radovima i bliskim krajem. Shodno tome je i ritam bio malo blaži. Kombinirao vrijeme nakon posla s vremenom za obilazak štandova radi traženja božićnih poklončića.
U ponedjeljak sam zajedno sa Sinanom i Alessandrom bio na indijskoj večeri kod Kamakshi (što na hinduu znači lijepe oči, a ona ih uistinu ima). Trudila se kuhati sa što manje začina kako bi jelo prilagodila našim zapadnjačkim nepcima, nenaviklima na ljute indijske kombinacije. Bila je to pšenična osnova, nešto slično bulguru sa kikirikijem, lećom i ljutim začinima, uz to je prilog bila dinstana ljuta zelena paprika s gljivama. Crno talijansko vino uz to je bilo kao ulje na vatru. No jedno moram priznati: bilo je ukusno, a k tome još jedno opažanje: taj dan me hvatala neka prehlada, nakon takve večere, sljedeći dan, kao da je prehlada ljutom hranom kao rukom odnesena.
U utorak sam pozvao Ivana vani kao zahvalu na pomoći i informacijama, išli smo u poznatu kavanu Prückel i guštali u punču i kolačima. U srijedu sam pozvao Georga na večeru, kao zahvalu za pomoć vezano uz dobivanje stipendije. Htjeli smo u hrvatski restoran, no nije bilo mjesta pa smo završili u azijskom restoranu raspravljajući uz pekinsku patku i piletinu s rizom, mahunama i gljivama te zelenim cajem o umjetnosti, osobnim istraživanjima, glazbi. Pokazalo se da dijelimo fascinaciju za Worldmusic i za fado. (Sljedeći ćemo put u portugalski restoran). U četvrtak sam imao oproštajnu večeru s prijateljima s kata u studentskom domu. Bilo je tu tortille batate, talijanskoga vina, moje paste od crnih maslina, njemačkih Spätzla sa sirom, glavno jelo: rizi-bizi s junetinom, desert: cremecaramel iliti rozata koju je Alessandro pripravio i talijanski panetone.
Sinan i Ottavio su mi pripremili iznenadjenje. Napravili su mi zajedno sa svima plakat s fotografijama iz zadnja tri mjeseca u Beču s komentarima te kupili plakat s fasadama bečkih baroknih građevina. Dogovor je bio da ce taj plakat raditi noc orije nakon sto ja odem spavati, no ja sam te noci vrlo kasno zaspao. Nakon što sam otišao u krevet čuo sam da se oko pola sata nakon Sinan iskrada iz stana. I pomislio sam si: kamo li ide?
Razlog zbog čega sam ja bio tako uzbuđen noć prije je to da sam u četvrtak ujutro bio pozvan na kavicu s hrvatskim veleposlanikom u Austriji. Njegova supruga me prepoznala kao pjevača iz župnog zbora za vrijeme božićnog koncerta u Canisiuskirche. Zapravo je gospodin veleposlanik mislio da sam solist, odn. Glazbenik te je mislio ugovoriti neko gostovanje pri svečanostima veleposlanstva, no doznao je da sam iz potpuno druge branše i da pišem doktorat na austrijsku temu.
I tako se sve brže i brže bližio trenutak moga odlaska iz prijestolnice. U četvrtak nakon veleposlanstva sam otišao do Bundesdenkmalamta, no tamo je vladala božićna atmosfera i nitko nije radio, tako da spise koje sam tražio nitko nije bio pripremio. Što mi možda bude povod otići u Beč u siječnju ili veljači. Otišao sam u grad kupiti neke knjige te napokon i posjetiti carsku grobnicu u kripti kapucinske crkve. Bilo mi je sasvim u redu platiti ulaznicu za takav prostor jer se on mora održavati. Metalni sarkofazi članova austrijske dinastije izloženi su u nizu prostorija u kripti. Možda najimpozatniji i umjetnički najvredniji je onaj Marije Terezije i njenog supruga. Meni najbliži oni posljednjih Habsburgovaca, vremenom čije vladavine se odvijala djelatnost Središnjeg povjerenstva. No ono što me je prenerazilo je do koje mjere ide suvremena ekonomska eksploatacija. Pri ulasku u grobnice možete pratiti strelice koje usmjeravaju prema KAISERGRUFT (Carska grobnica) ali i one koje vode prema SHOP. Taj SHOP je više u vidu automata u kojeg se ubacuje kovanice i može uzeti razglednicu ili knjižicu. No svejedno mi je bilo vrlo neprimjereno da se uz takav prostor povezuje trgovina.
Zadnji dan sam obavio još nekoliko formalnosti kako bih se razdužio iz doma, odjavio u gradskom magistratu itd. U ispratnom špaliru bili su Raul, Sinan i Marie. Pomogli su mi čak odnijeti stvari do autobusa. UAgramu me je čekao moj prijatelj i kumče Ivan.

Uz izraz najizvrsnijeg štovanja,
Vaš c. kr. asistent Franz Corich.

srijeda, 19.12.2007.

Glazbeni vikend

Blagorodne moje prijateljice, blagorodni prijatelji,
tempus fugit, tempus fugit. Tko bi rekao da će mi nakon muka sa spavanjem biti žao otići iz Beča.
U subotu sam otišao pogledati Habsburšku riznicu. Uistinu fascinantna zbirka dragocjenosti i umjetnina. Uključujući gotovo mitske ahatnu pliticu i jednorogov rog, preko kraljevskih i carskih insignija, kruna i ornate, ruha herolda, dragocjenih sakralnih predmeta.


Carska kruna


Oprava za herolda zemalja krune sv. Stjepana (tu su spadali i naši krajevi).

Nakon riznice otiđoh do augustinske crkve pomoliti se za duše naših bivših vladara. Postoji i jedan vrlo bizaran podatak vezan uz tu crkvu. U 17. st. započinje običaj da se srca Habsburgovaca polažu uz oltar loretske kapelu u toj crkvi. Danas ih tamo ima 54. Dok su grobnice s tijelima u kapucinskoj crkvi. No nisu svi tu tradiciju poštivali. Kod nekih su srca u urnama uz grobnicu ili u grobnici. Htio sam posjetiti tu kapelu, no moglo se to učiniti samo nakon nedjeljne mise ili uz posebnu najavu. Pa sam odlučio u nedjelju otići na misu kod augustinaca. Tim više što augustinci njeguju crkvenu glazbu te se mise i glazbeno oblikuju. Ove je nedjelje bila Widorova misa u f-molu. Budući da nisam imao vremena otići na operu ili na filharmoničare, odlučio sam barem otići na svečanu, glazbeno osmišljenu misu. I bilo je vrlo fino.

Sve u svemu je boravak ovdje bio vrlo vrijedno iskustvo. Mnogo sam radio, pronašao neke važne stvari za svoj doktorat, upoznao neke ljude iz struke koji rade na bečkom sveučilištu ili u državnoj službi za zaštitu spomenika.
Shvativši da ne mogu dobro funkcionirati ukoliko samo radim, priključio sam se Hrvatskom akademskom zboru u Beču koji je pripremao adventski koncert. Glazba stvarno ima i terapeutsku funkciju.
Kako sam dvaput tjedno išao na probe, susjedi iz doma su postali znatiželjni čuti gdje, što i kako ja pjevam. Moj fan-club na koncertu je bio vrlo međunarodan (Turčin Sinan, Talijani Alessandro i Ottavio, Španjolac Raul, Nijemica Steffi, Indijke Sahiba i Kamakshi, Francuz Antoine, Čeh Ludek i Hrvat Krešo).
Pjevali smo Marcellova Nebesa silna, Schnabelov Transeamus, Scarlattijev Exultate Deo u prvom dijelu kao okvir za stavke iz Händlovog Mesije koje su pjevali solisti uz pratnju. U drugom dijelu Kad se Bog čovik učini (harm.Golčić, Veseli se Majko Božja ar. Tambača, Jezuš Kristuš harm. M. Martinjak, El Nacimento (divna indijanska argentinska stvar, obr. A. Ramirez), Tri kralja jahaju (Uhlik), O Holy Night (Adam), Dvorani neba, Rodio se Bog i čovjek, Čestit svijetu, Narodi nam se. Svim na zemlji, Stille Nacht.
Atmosfera je bila vrlo lijepa a glazba fina. Najzanimljivije svim strancima je bilo kada je čitava kripta zazvonila glasovima zbora i publike na himnični Narodi nam se.
Nakon koncerta mi se obratio veleposlanik RH u Austriji jer je njegova supruga prepoznala moje lice kao pjevača iz župnog zbora Kraljice svete krunice. Oni su naime moji župljani u Zagrebu. Pozvali su me na kavicu upoznavanja u četvrtak ujutro.

Uz izraz najizvrsnijeg poštovanja,
Vaš c. kr. Asistent Franz Corich

subota, 15.12.2007.

Taizé u srcu Beča

Blagorodne moje prijateljice, blagorodni prijatelji,

Usprkos svim teškoćama i naporima, na kraju će mi se čak teško biti rastati od Beča. Štimung grada je sličan Zagrebu (bolje rečeno obrnuto), s tim da je Beč mnogo veći, a kulturna ponuda mnogostruko veća i kvalitetnija. Moram priznati da mi nedostaje obitelj, prijatelji i udobnost moga zagrebačkog stana. No Beč mi se polako uvukao pod kožu i mislim da bih se brzo mogao prilagoditi na život tu. Jedno veliko iskustvo je i upoznavanje ljudi iz raznih krajeva Europe i svijeta. Imat ću možda i povoda otići posjetiti Raúla u Madrid ili Sinana u Istanbul. Kao što mislim da će i mnogi iskoristiti to što su me upoznali da dođu u posjet u Zagreb, pogotovo nakon što sam svojim likom i djelom bio i veleposlanikom svoje zemlje.
Mnogo sam radio i bio samo na dvije izložbe: kasnom Tizianu i austrijskom slikarstvu između dva svjetska rata. Nisam bio u operi niti na filharmoničarima, što mi je žao. Možda još stignem nešto pogledati/poslušati. Svakako bih u Riznicu i u muzej Liechtenstein. No shvatio sam da ne mogu samo raditi, pa sam redovito išao na Taize molitve u sv. Ruprechtu. A od prije dva tjedna sam se odlučio priključiti Hrvatskom akademskom zboru radi koncerta koji će biti u nedjelju.
Jučer je bila Taize molitva u katedrali sv. Stjepana. Dašak atmosfere se može vidjeti i na slici.



Pjevao sam i u zboru na molitvi u katedrali. Probe su bile svake srijede nakom molitve u sv. Ruprechtu, najstarijoj bečkoj crkvi. Molitvu u katedrali sam posvetio generacijama konzervatora koji su se trudili da ta crkva tako izgleda, među inima i mnogi članovi C. kr. Središnjeg povjerenstva, preteče današnjeg Bundesdenkmalamta, čijim se djelovanjem bavim u svome doktoratu.
Fascinantno mi je kako Austrijanci znaju iskoristiti prostore. U Hofburgu još uvijek postoji stambeni dio. Ssim što su u njoj smještene mnoge institucije, ljudi uistinu žive u nekadašnjoj carskoj palači. Danas sam radio u gradskoj vijećnici arhitekta Friedricha von Schmidta. Svaki dio te zgrade se koristi. Knjižnica je u istočnom dijelu i vrlo je ugodna, s drvenim neogotičkim stropom. U čitaonici starih rukopisa, u koju stane samo šest korisnika, čitao sam pisma građevnog savjetnika Hausera.

Uz izraz najizvrsnijeg štovanja,
Vaš c. kr. asistent Franz Corich

Više fotki iz katedrale vidi ovdje.

<	studeni, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (6)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv